Ivo Robić :: Stranice posvećene gospodinu Ivi Robiću

Sponzori:

Izložba "Ivo Robić - Mister Morgen"

04. lipnja - kraj listopada 2007.

Muzej grada Zagreba, Opatička 20

Muzej grada Zagreba

Opatička 20

Zagreb

Tel. 01 / 4851 361

Radno vrijeme:

Utorak, srijeda, petak: 10 – 18

Četvrtak: 10 – 22

Subota, nedjelja: 10 – 14

Cijena ulaznice:

10 Kn

www.mgz.hr

UVOD

Ivo Robić, glas hrvatske (i jugoslavenske) estrade, danas bi imao tek 84 godine. Premda je prošlo samo sedam godina od njegova prilično iznenadnog odlaska, kao da nas je napustio davno, već desetljećima. U ovo doba prebrzoga tempa, u utrci za egzistencijalnim i materijalnim postalo je važno "danas, ovdje i sada" tako da nam i obzor prema "sutra" - u što smo oduvijek prisizali, barem deklarativno - izmiče pozornosti. Za pogled na "jučer" ostaje sve manje vremena. Zato je i to "malo" potrebno naprosto ugrabiti i zaštititi aurom koja će isijavati toplinom i emocijama kako bi nam pravodobno ogrijala srce da ne postane "srce od leda" poput onoga što ga susrećemo u mitovima i SF bajkama o mutantima i izgubljenoj ljudskosti.

Ovo je jedan takav trenutak uhvaćen u monografiji, postavu izložbe, prigodnoj kompaktnoj ploči. Trenutak je to posvećen čovjeku koji je pripadao vremenu proglašenom za postaju na putu u bolju budućnost! Ako je to točno, Robićeva nevjerojatna lakoća pjevanja i očevidna posvećenost - čime je svjetsku pjesmaricu popa i domaći šlagerizam učinio bitnim sastavnicama naše svakodnevice, i to tijekom pedesetih godina gotovo ekskluzivno! - olakšali su nam taj put. Osim toga, ostavili su u našem kolektivnom pamćenju neizbrisiv i do te mjere prepoznatljiv trag da se danas sigurno i s nemalim uzbuđenjem po njemu vraćamo unazad. Činimo to praćeni mišlju kako je ovo jedno od onih putovanja što nam daju za pravo vjerovati da još uvijek ima nade za nas.

Siniša Škarica

O IZLOŽBI

Izložba Mr. Morgen – Ivo Robić nastavak je izložbenog projekta Glazbene legende započetog s izložbom Dobro mi došel prijatel - Viki Glovacki. Tim projektom ponajprije se želi potaknuti prikupljanje i čuvanje dijela materijalne i nematerijalne baštine koji ne pripada etabliranoj kulturnoj sceni, a kroz koji se zrcale brojni segmenti društveno-političkih prilika i kulturno-umjetničkih dosega.

Kroz šest tematskih cjelina i tri "intermezza" na izložbi su prikazani život i djelo pjevača i skladatelja koji je ostavio neizbrisiv trag u hrvatskoj zabavnoj glazbi i pop-kulturi druge polovine 20. stoljeća. Preko više od 600 eksponata vezanih uz život Ive Robića predočena je slika društva u kojem je njegov životni put bio u potpunoj suprotnosti s proklamiranim načelima političke elite, ali joj je ujedno bio alibi kojim je opravdavala svoje viđenje društvenog napretka. S druge strane, riječ je o prikazu spleta životnih okolnosti koje su dovele do "planetarnog" uspjeha bjelovarskog gimnazijalca i fenomenološki intrigantnog nastanka hrvatskoga glazbenoga branda.

Izložba sadrži više informacijskih razina. Prvu informacijsku razinu čine leadovi - Robićevi citati koji oslikavaju njegov stav o prezentiranoj temi. Drugu razinu čine glavne legende (trojezične) s općom informacijom o temi. Treću informacijsku razinu čine tekstovi koji pobliže određuju temu raščlanjujući je na podtematske grupe, a neveliki broj predmetnih legendi rezultat je pokušaja da se unutar prethodno spomenutih razina dade dovoljno informacija za koje izlošci predstavljaju njihove fusnote. Posljednju, petu informacijsku razinu čine sami predmeti kao nositelji informacija. Unutar legendi, gdje god je bilo moguće, korištene su Robićeve izjave, izjave aktivnih sudionika ili novinski napisi koji, kao autentični komentari, oslikavaju izloženo.

U oblikovnom rješenju izložbe tematske cjeline su prezentirane na panelima u obliku rastvorenog LP – albuma s gramofonskom pločom koja dijelom izlazi iz omota. Na "omotu" se nalaze predmeti, a "ploča" kao nosač zapisa, mjesto je na kojem se nalaze glavne legende. Dvije teme, Salon ploča i Samo jednom se ljubi, teme su koje "rekonstruiraju" izvorne ambijente. Naime, kako je Robićeva diskografija iznimno bogata, izložena je unutar "rekonstruiranog" Salona ploča diskografske kuće Jugoton, otvorenog 1964. u Bogovićevoj ulici. Zasebna dionica je "rekonstrukcija" zagrebačkog stana Marte i Ive Robića, u Alfirevićevoj 37, unutar koje je prezentirana tema Samo jednom se ljubi i prikazan odnos supružnika te uloga Marte Robić kao "obiteljskog impresarija".

Zvučnu kulisu izložbe čine pjesme u Robićevoj interpretaciji. Budući da je riječ o "glazbenoj izložbi u šest stavaka" umetnuta su i tri intermezza s izlošcima koji su rezultat Robićeva glazbenog djelovanja prikazanog u "stavcima". Kao coda (ili kao svojevrsni da capo) završetak izložbe vraća nas u karaoke verziju Grill-Rooma, u kojem ne pjeva Robić već sami posjetitelji.

Otvorenje 04. lipnja 2007.

Višnja Korbar, Đani Stipaničev, Elvira Voća. Zdenka Vučković, Miro Ungar i Toni Kljaković

Mr. sc. Maja Šojat - Bikić i Damir Tomić

VODIČ KROZ IZLOŽBU

1. ŽIVOTNI ZADATAK: PJEVATI

U Garešnici su se 14. svibnja 1922. godine vjenčali Marija, rođ. Legin, i Stjepan Robić, pisar kod suda. Njihov prvijenac Ivo rodio se 29. siječnja 1923. godine. Ivo je dobio još dva brata – Rajka i Miroslava. Obitelj se preselila u Bjelovar gdje je Ivo, 1934. godine, završio Državnu mješovitu pučku školu.

Pjevanjem se počeo baviti već u gimnaziji te su ga ubrzo prozvali "bjelovarski Tino Rossi". Kad su razmišljali o Ivinu pozivu, roditelji su ga uvijek vidjeli kao liječnika, pravnika ili nekako slično... Ali, o muzičkom pozivu, pjevanju po barovima, Bože, sačuvaj, nikad! To je tada bila gotovo sramota, ništa vrijedno!

Nakon mature u bjelovarskoj Državnoj realnoj gimnaziji, 1943. godine, pošao je u Zagreb. Jednoga dana, iznenada se javio roditeljima brzojavom: Ne brinite ništa, prošao sam na audiciji krugovala. Sutra me slušajte. Pjevam za majčicu.

2. VETERAN SVIH NAŠIH FESTIVALA

Na hrvatskim je festivalima Ivo Robić sudjelovao kroz gotovo pola stoljeća, točnije 46 godina: od 1953. pa sve do 1998. godine. Na našem prvom festivalu – Natječaju za najbolje plesne melodije, održanom u Zagrebu 6. prosinca 1953. godine, Robić je s Rajkom Vali izveo sve festivalske kompozicije. Od tada je nastupio na 88 festivalskih priredbi, ostvario oko 150 festivalskih izvedbi te donio tridesetak nagrada autorima skladbi, a i sam je sudjelovao kao skladatelj s 48 skladbi na svih sedam naših festivala. Robić nikad nije koristio svoju svjetsku slavu kako bi postavljao uvjete koje će pjesme pjevati, već je mirno i dostojanstveno primao sve što bi mu ponudili.

Među njegove najveće festivalske uspjehe valja uvrstiti interpretacije skladbi Ta tvoja ruka mala (Lj. Kuntarić – B. Chudoba; Zagreb 53), Ako nećeš da te ljubim (Lj. Kuntarić – B. Chudoba; Zagreb 56), Meštrovićev zdenac (V. Čaklec – D. Britvić; Zagreb 60), Podoknica Zagrebu (L. Županović; Zagreb 62), Golubovi (B. Mihaljević – D. Britvić; Zagreb 64), Zbog čega te volim (M. Bogliuni – S. Šelebaj; Zagreb 65), Mala djevojčica (M. Vandekar – A. Ruben; Opatija 58), Autobus Calypso (Lj. Kuntarić – B. Chudoba; Opatija 59), Mužikaši (I. Robić – M. Radušić; Krapina 66), Vužgi (I. Stamać – P. Kanižaj; Krapina 67), Moja kala (I. Robić – A. Dedić; Split 63) te Kukuruzi se njišu (P. Gotovac – M. S. Mađer; Požega 69).

Kao festivalskoga skladatelja najviše ga pamtimo po skladbama pisanima na stihove kajkavskoga narječja. Njegovi Mužikaši postali su zaštitni znak Festivala kajkavske popevke u Krapini, gdje je 1998. godine i završio svoju festivalsku karijeru.

3. PUT DO SVJETSKE SLAVE

Godine 1955. Ivo Robić je prvi put otišao na Zapad, u bavarski ladanjski gradić Hof an der Saale gdje je pjevao u noćnom lokalu. Po povratku kući porasla mu je popularnost pa ga je delegacija poznate praške diskografske tvrtke Supraphon, tijekom boravka u Beogradu, 1956. godine, odabrala za snimanje ploča s američkim i češkim naslovima na engleskom jeziku. Tako su počela njegova putovanja na relaciji Zagreb – Prag, a godine 1957. gostovao je s Plesnim orkestrom Radio Beograda na sajmu u Leipzigu i Istočnom Berlinu.

No, tek će poziv na probno snimanje za hamburški Polydor, ogranak za popularnu glazbu prestižne diskografske kuće Deutsche Grammophon, krajem 1958. godine, označiti početak puta do svjetske slave. Za Polydor je snimio 28 single-ploča, a najuspješnije su nastale u suradnji s producentom, aranžerom i dirigentom Bertom Kaempfertom. U samo godinu dana Morgen mu je donio Zlatnu ploču Polydora i Brončanog lava Radio Luxembourga. Na ljestvicama najpoznatijih glazbenih časopisa Robić je s Morgenom dugo držao visoke pozicije, ostavivši za sobom i takva imena kao što su Frank Sinatra, Nat King Cole, Paul Anka, Dean Martin i drugi. Uslijedio je nastup u čuvenom Perry Como Showu američke TV kompanije NBC, Ed Sullivan Showu, Dick Clark Showu i drugima te brojne turneje po Europi, Sjevernoj Americi i Australiji.

4. IZ VLASTITE KAJDANKE

Ivo Robić je započeo sa skladanjem još u Državnoj muzičkoj školi u Gundulićevoj ulici u Zagrebu. Među njegove najpoznatije kompozicije ubrajaju se Rodni moj kraju (1947.), Srce, laku noć (1954.), Samo jednom se ljubi (1957.) i Mužikaši (1966.).

Svoje kompozicije slao je na sve naše festivale. Najviše skladbi (39) napisao je za Festival kajkavske popevke u Krapini (1966. – 1999.), od kojih su neke i nagrađene – Daj, otpri obločec (I. nagrada stručnog žirija, 1970.), Tam (II. nagrada publike, 1979.) te Regi, Regica (II. nagrada publike, 1982.).

Robić je skladao više kompozicija posvećenih gradu Zagrebu, a za zagrebački festival je napisao Noć u mome gradu (1972.), Beli Zagreb (1976.) i Zagrebu (1979.). Okušao se i kao autor dječjih pjesama pa je tako za TV festival Djeca pjevaju 75 – Domovino zdravo, zdravo skladao kompoziciju Pozdrav Zagrebu.

Za Robićeve skladbe stihove su najčešće pisali Mario Kinel, Milan Doležal i Milan Krmpotić. Robić se okušao i kao pisac stihova za vlastite skladbe Rodni moj kraju i Primorski refren, a njegove su stihove uglazbili i drugi skladatelji – Mali Cvrčak (Miljenko Prohaska), Petar plete Petru petlju (Alfi Kabiljo) i Zimska bajka (Boris Sorokin).

U ostavštini Ive Robića pronađene su kajdanke sa skicama pjesama te skica mjuzikla s radnim naslovom Podravina, prema kajkavskom tekstu koprivničkog pjesnika Milana Krmpotića.

5. SALON PLOČA

Najveća "tvornica melodija" u zemlji – Jugoton počela je s radom 1947. godine preuzevši radionicu za proizvodnju ploča Elektroton (utemeljenu 1937.). Do srpnja 1963. godine bila je smještena u Ilici 213, a 11. rujna 1963. svečano je otvorena nova, suvremena tvornica u zagrebačkoj Dubravi.

Do 1964. godine Jugoton je imao salon za gramofone i ploče u Ilici 5 u Oktogonu. Taj je salon 4. prosinca 1926. otvorila tvornica gramofona i ploča Edison Bell Penkala, 1938. godine preuzeo ga je Elektroton, a 1947. Jugoton i tamo je Robić prodao glavninu svojih ploča s naljepnicom Jugoton. Novi Jugotonov muzički salon za prodaju gramofonskih ploča, gramofona, radioaparata i muzičkih automata otvoren je 4. rujna 1964. godine u Bogovićevoj ulici. U ovom suvremeno uređenom salonu, prema projektu arh. Vjenceslava Richtera, ima osam sjedala za slušanje gramofonskih ploča sa slušalicama i dvije kabine koje omogućuju slušanje i stereoploča.

Izbor ploča Ive Robića vrlo je velik i nudi gotovo 25 sati glazbe. Osim 65 šelak-ploča (1949. – 1959.), Jugoton je izdao 18 Robićevih single-ploča (14 samostalnih), 28 EP ploča (11 samostalnih) i 12 solističkih LP ploča. Robić je snimio i brojne ploče za Supraphon, Polydor, Laurie i druge inozemne diskografske kuće. Koliko je pjesama snimio? Mi smo došli do broja 484.

Više puta bio je gost salona, a 16. travnja 1965. godine održao je ovdje i konferenciju za tisak u povodu 20. godišnjice pjevačkoga rada. Proslavi se pridružila i tvornica Jugoton izdajući njegovu jubilarnu long-play ploču. Godine 1969. tvornica je nagradila Robića Zlatnom pticom za milijun prodanih ploča. Upravo te godine navršila se i 20. obljetnica prve Robićeve ploče snimljene za Jugoton. Godine 1972., u povodu 25. obljetnice tvornice, Robić je primio plaketu u znak priznanja i zahvalnosti za uspješnu poslovnu suradnju

6. SAMO JEDNOM SE LJUBI

Marta je stvarno onaj životni drug kojega svaki čovjek želi u životu. Ona je dio mojega uspjeha. U dvoje nam je uvijek bilo lakše. Svugdje je bila prisutna.

Ivo i Marta, budući svjetski putnici, vjenčali su se 1946. godine. Živjeli su kao podstanari na Pantovčaku, a 1959. godine uselili su u svoj zagrebački stan u Mećarovoj ulici 37 (danas Alfirevićeva), u kojem će ostati do kraja života. Marta je Ivu zvala Ivica ili Žižek, a on je nju zvao Drago.

Kad su o Božiću 1963. uselili u novu vilu u Ičićima, pronašli su tamo oazu mira i spokoja. Nerijetko su pred vilu dolazili strani turisti, zaustavljali automobile, tražili autograme. Stali bi čak i autobusi ne bi li putnici vidjeli Mistera Morgena. Marta, žena s neiscrpnom energijom, vrlo marljiva, održavala je kuću i brinula se za Ivinu karijeru. A on, vječiti mladić i životni optimist, okružen pažnjom supruge, zaljubljenik u ruže i more, uživao je u društvu prijatelja kad ne bi radio.

Ivo je umro 9. ožujka 2000. godine u riječkoj bolnici, a njegova Marta 2. siječnja 2007. u zagrebačkoj bolnici Rebro, ne dočekavši izložbu, čiju je realizaciju potaknula njezina donacija Muzeju grada Zagreba.

7. KARAOKE GRILL ROOM